This girl will always find her way

Imamo li mi, slobodne cure, pravo na seks? tko uopće odlučuje o tom s kim da a s kim ne to napraviti i nakon koliko? Zar postajemo kurve ako jedan put u životu spavamo s nekim nakon šta smo mu doznale samo ime ili trebamo čekati da nam da svoj broj mobitela?




cijelo društvo nam je izgubilo osjećaj za moral i takve stvari, ono razlika između dobra i loša, al kad je riječ o seksu svi za javnost imaju mišljenje da je varanje loše, da se seks događa u vezama i da mušari iskoriste curu ako s njom spavaju odmah kad je upoznaju. Pa ako svi imamo tako jasn i lijepo mišljenje o tom zašto se onda uopće to događa?




Mislim da sve užitke života treba iskoristiti ali nije mi jasno kako te užitke odjedanput svi počnu prosuđivati, osuđivati i sve ostalo ako je riječ o seksu. Dok naprimjer meni je užitak pojesti čokoladu i fino odem i kupim si čokoladu i nitko me ne pita dali sam ikad prije jela tu istu čokoladu i zašto sam baš uzela tu i zašto je jedem, a seks tu svatko, prozvan ili ne ima nešto za reći. oke, oke, seks je druga priča, može imati posljedice, puno njih, ali i ne mora, što ne?




Kod nas dvoje sve su karte bile na stolu otpočetka, sve šta se dogodilo se jednostavno dogodilo i mislim da smo i jedno i drugo uživali u svakom trenutku. Možda sam i ja kraj njega baš zato totalno drugačija a možda to eto tako treba izgledati uglavnom što god to bilo lijepo je.
Samo još za kraj, s tim momkom bi mogla otići par dana na pusti otok i ne bi mi bilo dosadno, kad bolje razmislim čak bi to i voljela. ako me to čini kurvom onda da, jesam to, priznajem uživala sam.

sve je proletilo, onaj trenutka kad je udahnula prvu molekulu zraka, kojeg se nije sjećala, trenutak kad je prvi put stala na svoje tad malene i nestabilne noge, trnutak prvog koraka, toliki lijepi trenutci kojih se nije sjećala, proletio je i onaj trenutak kad je prvi put plakala zbog nekoga a sad je taj čovijek negdje daleko, tko zna di, proletio je i trenutak prvog poljubca i prve noći u nečijem zagrljaju, sve je doslovno proletilo...
a sad je bila noć i nije prolazila. sve kao da je stalo a ona je vraćala trenutke. oči su joj postale teške ali nije joj se spavalo, željela je negdje duboko u sebi pronaći jedan trenutak kad je bila presretna i željala ga je oživjeti, željela je oživjeti taj osjećaj neba.



Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

sjedila je tamo, na dobro poznatom mistu za šankom, bila je tužna, problemi doma, problemi na faksu, on je sjedio uz nju, u tišini, držao je za ruku i svaki put kad bi osjetio da joj suze počinju teći stisnuo je jače. u jednom trenu se ustao. pošto se već lagano spuštala noć na more on je jednim prekidačem osvjetilo obalu, drugim je smanjio sva ostala svijetla a trećim samo za nju upalio disko kuglu. stvorio se iza njenih leđa, zagrlio je i samo rekao - malena, samo za tebe, tvoje suze ne smiju teći, za tebe je osmijeh.....



Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
on već dugo nije tu, već je postala navika da sama sebi napravim svoje zvijezdano nebo i zamisli njega negdi blizu....
i ne nije sama, nikad, ni sad, ni noćas, kad su minute sati, ona nije sama...

kako zaustaviti suze kad krenu, kako se pomiriti sa činjenicom da njegov brod vuku daljine....




obožavala je njegove tricepse, bicepse, kvadricepse i sve ostale epse, on je obožavao to kako je može nositi u jednoj ruci, kako je pored njega tako lomljiva i sitna a ona je volila biti u njegovom čvrstom zagrljaju, tamo je bila tako sigurna. premda je sigurnost kratko traja u tom trenu bila je sigurna da joj grmljavina iz vani ne može ništa i zato se samo nasmiješila i poželila da ostane tako, još samo trenutak...




al on je volio brodove i nije želio da ona gleda njegov brod kako odlazi, nije htio da ga čeka da se vrati jer nije bio nikad siguran da se želi vratiti baš njoj..

a ona, ona nije voljela brodove, brodovi su ga odnosili do obala koje one nije poznavala, brodovi su ga odnosili od nje u neki sasvim drugi život...




i činilo joj se da nikad neće sve biti kako treba, činilo joj se da nikad neće pronaći nekoga tko voli kopno, tko će stati i ostati stajati uz nju...
te večeri gledala je sidro na njegovoj ruci, di ćeš ga baciti - pitala ga je - tko zna, di me more odnose - bio je njegov odgovor. ona se pravila kao da ju to nije pogodilo, poljubila ga je sa osmjehom....
i odustala od traženja kopna. za nju je bilo neko drugo more, u metaforičkom smislu, za nju je život postao put, put u kojem svoje sidro neće bacati na dugo vremena....




izašao je, poljubio je na vratima i rekao javi se. nije ništa odgovorila. njihovo more nije bilo isto, njihovi brodovi nisu bili isti....
ostao joj je samo miris njega po cijelom tijelu, ostale su joj uspomene i ostala joj je želja za putovanjem, želja da i ona vidi more, ali svoje more...

ne pitaj me zašto se smijem
ionako nije zbog tebe...
ne traži da ti otkrijem snove
jer oni su samo moji...
u žaru zadnje cigarete
možda pronađem svoj mir...
na sprovodu zadnje nade
možda pronađem tebe....

našla sam roze naočale tj. one su nekako našle mene. umrla je nada i tad dok sam je pokopavala dobila sam njih. ponovno ošišala
kosu probušila uho i stavila svoje nove naočale. izbrisala par brojeva u mobitelu uzela drugi broj.
krenula dalje...khm čitam ovo šta sam napisala i predobro mi zvuči....




palim duvan, uzimam pauzu od pisanja ovog posta.
pogledam kroz prozor i po pravi put se nasmijem kad se krenu buditi sjećanja...
tek sad shvaćam da je istina to šta sam napisala iznad, postao si sjećanje....
a on, netko tko je imaginarno tu, je zauzeo moje misli, barem povremeno, barem na par minuta dnevno mi vrati osmjeh na lice.
znam neće još dugo, al isto tako znam kad ode ja ću ostati ja.
sa svojim rozim naočalama, kavom u piana i duvanom u ruci....
jer više neću dopustiti da me maleni naleti vjetra tako snažno poljuljaju...

hm, toliko tog novog se dogodilo a ja već danima pokušavam baem dio toga pretočiti u riječi koje će imati nekoga smisla ali kao što vidite, po tom koliko dugo me nije bilo, nije mi išlo....možda zato šta su svi događaji koji su se događali bili totalno bez smisla.




nemoj poklopiti, molin te! - čujem njegov glas, nakon 3 tjedna. najprije su mi se osjekle noge kad sam vidila da me On zove a nakon ove izjave duh mi je napustio tijelo. možda zato šta sam se pomirila s činjenicom da ga nema, da se pokupio iz mog života bez ikakvog pozdrava. Reci - bilo je jedino šta san uspila izgovoriti, a imala sam mu toliko toga za reći. Nina, molin te, dođi na kavu sutra, da te vidin malo i da popričamo. Ne znan oću doći, ako dođem vidit ćeš me. još par rečenica i razgovor gotov. nakon šta sam zaklopila mobitel samo su mi potekle suze, ne znam zašto, možda zato što se dogodilo ono čemu se jedan dio mene nadao, a možda zato šta sam se bojala onog što slijedi. a nije slijedilo ništa. to je tek dovelo do zbunila u meni, ništa, najgora moguća opcija.




da zaboravim na sve počela sam izlaziti svaki vikend, pila sam u velikim količinama i uživala u tome. oduvik obožavan izlaske, samo otkad sam na faksu ne mogu baš previše bančiti zbog obaveza. sad sam se vratila, te večeri su bile moj izlaz iz svega, izbacivanje nagomilane energije. I onda na jednom od tih izlazaka, koji čak i nije trebao biti izlazak, već samo piće, dva, upoznala sam njega. promatrao me cijelu večer. samo da napomenem da do te večeri uopće nisam doživljavala to šta me netko gleda, jednostavno nitko nije imao šanse. ali te večeri druga priča. prihvaćam igru i još pogotovo kad saznam da on nije iz zadra. nije me bilo briga do kud ćemo ići, odgovaralo mi je njegovo tepanje i činjenica da će sutra biti na drugom kraju hrvatske. nema obaveza, obećanja, ne traže od mene ništa, tako i treba, jer ja mu trenutno nemam šta dati. provedem savršenu večer s njim bez da sam mu dala ijedan podatak o sebi osim mail adrese. i ni sama nisam znala sljedeće jutro dali da očekujem poruku ili ne, premda sam konačno imala neku novu priču da zaokuplja moj mali mozak. bila sam mu zahvalna zbog toga....
i da poruka je došla....

moram priznati da sam tipično žensko, ili bolje reći stereotipno žensko, obožavam kupovati, posebno cipele, ispijati kave, tračati (dobronamjerno), prominim svaki put frizuru kad mi se dogodi neka velika promjena u životu.
al ovih dana stisla me recesija. odrekla sam se svega tj. bila sam prisiljena to napraviti, znate koja je ura kad više ne pušim, naravno samo privremeno. znam da mi je to užasna navika ali eto, postala je dio mene, duvan je tu kad sam sama. a u zadnje vrime san često sama. i upravo razmišljam dal mi to paše ili smeta, i ne znam odgovor...





dani su mi postali više manje isti, uvukla sam se u neku monotoniju a nikad to nisan volila...jednostavno njegov zadnji odlazak, ne javljanje, padanje ispita tj. upisivanje parcijale, recesija sve to me pogodilo više nego sam mislila. zatvorila sam se u virtualni svijet, facebook, blogovi - a moj nedavni post je bio o tom kako mi je puna kapa života na internetu a di sam sad, točno tu.
i kad izađem iz stana a to je odlazak na faks, ručak i još neke sitne prigode osjećam se ko "manijak". ne mogu jednostavno hodati, neprestalno gledam oko sebe i nadam se da ću ga negdje ugledati, bilogdje, al njega nema....
imam osjećaj da sam izgubila sve ono što sam volila kod sebe, kao da je od mene ostao samo dio. a zbog čovika koji mi je i sam rekao zbog mene ne plači suza nisam vrijedan....do sad je svaki put pomagalo to što bi ošišala kosu, to bi označilo kraj, ovaj put ni to nije pomoglo. kao da mi je pod kožom cijelo vrijeme...





ovo je neka vrsta priznanja meni samoj da sam takla dno. mislim da ljudi koji me znaju ovo ne čitaju jer ja o ovom ne želim pričati. sad kad sam to napisala ode priznala sam i pokušat ću nešto promjeniti, ja sama...
a do tad, gledat ćete me kako se smijem jer ja više ne plačem

u mojoj glavi se svđa gomila ljudi, nadam se da se ne čuje...točnije bi bilo svađamo se ja i Onaj moj, u mojoj glavi, da još jednom napomenem. Zašto baš tamo? pa eto tako, on opet vodi "tihu misu", pogazija je još jedno svoje obećanje, najnovije, dano meni naravno, pa sad zna da mu je najpametnije malo se maknuti. A ja pucam po šavovima!! bolje bi mi bilo da me je nazva, da se posvađam s njim kako treba i izbacim sve ovo iz sebe nego ovako, nikad tišina u mojim mislima i naravno onda zbog toga pame stvari koje ne bi trebale...ne mogu se koncentrirati na ništa, non -stop se svađam s vlastitio glsvom, ne ispuštam mobitel iz ruku, samo čekam da zazvoni i da to bude on. ali ne njega nema, on ne zove. i sad nakon tjedan dana čini mi se da je i bolje tako, da je napravija najpametniju stvar koju je moga.





jel postoji način da se isključi mozak, barem onaj dio koji razmišlja o Njemu?! nakon odslušanog i više manje položenog 1. semestra psihologije još uvijek ne znam kako isključiti hipotalamus, jer to bi bio taj dio. ali jedno znam, ljudi su najsloženija bića koja su ikad hodala zemljom, pokušaj shvaćanja njihovog ponašanja i psihe je jednako toliko kompliciran ako ne i možda malo više. pogotovo je teško shvatiti onoga koga volimo a on se ponaša nerazumno. premda u ovoj situaciji možda i nije toliko o tom riječ, riječ je više o davanju obećanja, o 100 % obećajem i o gaženju svega toga. kad pogazi svoju riječ čovijek je pogazio sebe. pogazio je svu onu njegovu posebnost, jedinstvenost, izjednačuje se sa životinjom a ova moja izjava bi čak mogla biti uvrijedljiva za životinje, jer neke životinje su odane.




ljudski je griješiti ali treba priznati grešku i moći reći oprosti. jer i najveća ljubav ima svoje granice......

znaš napravija san i ja facebook, ali neću te dodati za prijatelja - kaže mi onaj moj. dobro - odgovorim mu bez suvišnih polemika. ali on ne staje, neću zato šta ćeš se samo onda živcirati oko gluposti. hm, ovom izjavom je tek dolio ulje na vatru. jeli, a oko kakvih bih se ja to gluposti mogla živcirati, šta se to događa na tvom facebooku. pa ništa, al tko zna šta će se događati, pa da se ti ne brineš. priča gotova.




nije mi jasno otkad je facebook postao život, ljudi žive priko toga! uskoro će napraviti aplikaciju kofi i više nitko neće izlaziti od kompa ni na kavu, piti će virtalnu, u tom smjeru smo krenuli. živcira me to. u početku mi se činilo kao dobra stvar ono, čuješ se s ljudima s kojima odavno nisi popričao, upoznaješ nove i tako. ali onda su polako počeli problemi. jel njemu piše da je u vezi, ajme ne piše, jel to znači da nas dvoje nismo službeno u vezi ili da on neku drugu bari priko neta pa skriva da u biti ima mene, ajme vidi koja mu je kuraba pisala po zidu, joj a tko je ona, ajde je ti dodaj za frendicu, ja ne mogu bit će preočito itd... do sad takvi problemi nisu postojali. istina nismo znali sve njegove frendove i frendice ali sve mi se čini da je to ionako bezlazleno neznanje bilo bolje od ovog sad široko rasprostranjenoga "znanja".




i tako onaj moj, da bi mene "poštedija" gubljenja živaca oko toga ili bolje rečeno da bi izbjegao to da mi se mora opravdavati za nešto šta mu piše na zidu, u poruci ili, nedaj ti bože, za neku sliku koju doda koja od frendica izbjegne svu muku obavještavajući mene da me neće dodati za frendicu i da je to za moje dobro. još je gore to što se mi zadnjih dana nalazimo u ne baš dobrim odnosima, nije da smo se posvađali, bože sačuvaj, nego smo jednostavno i jedno i drugi prezauzeti da bi proveli 3 minute ćakulajući na mob ili da bi se vidili...laž...gubimo se...bez nekog pravog razloga čini mi se da se udaljavamo ...




samo šta mu više ne stoji ono opravdanje trenutno mi je život previše kompliciran da bi i tebe uvlačija u to, premda je to sve istina, meni se više sviđa najnovija istina - njemu baš i nije stalo....

idem kod Onog moga na kavu, listamo novine, gledamo slike vjenčanih prošli vikend, kaže mi - Ima još nade i za mene, jelda?
hm, sad počinju snovi...već nas vidim, ja u bijeloj haljini, on u odjelu, klinci negdi blizu nas, par najdražih ljudi i to je to, nešto jednostavno...trepnem, ah samo san. da, dragi za svakoga ima nade dok god je živ - kažem mu, uzimam njegovu čašu s red bull votkom, premda je šest sati popodne i premda sam se minut prije svađala s njim zbog toga šta pije, sad i meni odgovara.




tužna si, ti ne smiš biti tužna - gleda me onim svojim ludi pogledom, on najbolje procjeni kad sam potonula, zna me, isti smo. nisam tužna, samo sam malo odsutna - razmišljam o tom koliko je realno ovo sve šta se sad događa, koliko je šansa da se ispuni neki san, jesam li spreman uložiti toliko u napola propalu investiciju?! tako mlad a tako uništen...
bez riječi dođe i zagrli me, samo on to radi tako, tako dobro, tako u pravom trenu...s njim tišina super zvuči....

nemoj se zaljubiti u mene...kaže mi M.




hm, dobra ti je ta, mislim se, ležim u tvom zagrljaju, pričali smo o vinčanju, razmišljam da se pozdravim sa svima i posvetim se samo tebi, a ti izjaviš ovo...tako razmišljam a u stvari mučim. M. nastavlja, nisan ja dobar čovik i zadnje šta želin je tebe povriditi...i dalje mučim...Nina reci nešto...i dalje šutim...ne znam što reći, ja koja uvijek imam što za reći ostala sam bez teksta, ne, ne mogu mu reći dobro neću se zaljubiti u tebe, jer znam da hoću, već jesam, a da mu kažem da jesam, onda on više ne bi znao što reći...kažem dobro, uvik to kažem kad ne znam šta reći, dobro je riječ s kojom ja završavam rasprave u koje se ne želim dalje upuštati. pričamo dalje o ne znam sama čemu, ne čujem ga više premda razgovaram s njim, u glavi mi zvoni nemoj se zaljubiti...




palim duvan, khm možda mi pročisti misli, uvlačim ga u sebe i pokušavam osjetiti samo onaj okus duhana u ustima, baš kao i dok pišem ovo, pokušavam ne misliti ni na šta drugo...ne ide mi...
naravno vraćam film u prošlost kad mi je B. rekao nemoj se zaljubiti u mene, dva dana nakon toga saznala sam da ima dvoje dice, razvodi se i odlazi od mene, što ću saznati o M - u?!
hvata me strah, onaj isti strah zbog kojeg sam na početku M.-a držala dalje od sebe...i ono isto pitanje mi se mota po glavi, trebala sam ga ostaviti tako, na udaljenosti, al gotovo je...
prošlo je sedam sati otkad je M. otišao, a nije prošla ni sekunda da nisam mislila na njega...



a ne volim taj osjećaj...ne opet...i ne baš sad kad mi se činilo da držim sve pod kontrolom...